Bjelina snijega i vidika
Želja za pisanjem i vraćanje blogu se uvijek javlja prvim snijegom i hladnoćama. Tokom tih mjeseci i dana najviše sam okrenuta ka svojoj nutrini, emocijama i željom da sebe što bolje upoznam. Zrelost i godine. Polako mi dolaze i osjećam da, koliko god zvučalo kao kliše, zaista donose mir i ogromno samopouzdanje. Primjećujem kod sebe i strpljivost koja mi je tako u tinejdžerskim danima nedostajala. Perfekcionista u meni se žestoko opirao bilo kakvom čekanju, već se snažno borio ka brzom ispunjenju. Koliko sam naivna bila! U žurbi ne primjetiš da se sve poput ogromne slagalice odlično uklapa i da uporno pogrešno okrećeš djelić slagalice u želji da staviš kvačicu pored ispunjenog zadatka. Vidici, prioriteti i spoznaja mi se potpuno promijenila. I mnogo mi se sviđa! Volim tišinu, društvo sa sobom i mjesečarenja o huku rijeka, plavoj haljini i bosim nogama, proplancima i šumama. Priroda me toliko ispunjava. Dopuštam joj da me vodi u maštanja i odnosi stres i nagomilane misli. Više ne dijelim ljubav prema godišnjim dobima, sve sam ih prigrlila. Ne osluškujem ni druge, već nastojim čuti i najtiši glasić sebe. U miru sam, ogromnom miru, bez obzira što spolja vrebaju opasnosti i nepoznato. Gospodar moj! Milostivi! Svjesna koliko sam površno doticala znanje, sve se više i dublje unosim u rečenice, ajete, divne momente. Pustim da duša i srce zatrepere usljed ljepote napisanog i čvrsto ih priglim u svojoj svakodnevnici. Kvantitet! Blizina. .Misao. Emocija.