Sanjarenje

Zažmiri i duboko vjeruj u čaroliju promjene trenutaka, sati, dana.
Tako si još uvijek mala u svojim spoznajama.
Zažmiri i vjeruj ,duboko vjeruj, da najbolji trenutak čeka te ,negdje , možda za sekund ili dva ili čak godinu.
Ali tu je!
Prospi maštu po šarenilu svoje nutrine i zakorači.
Hrabro.
Ne plaši se ni hladne vode ni vreline pijeska.
Sakrij strah pod trepavice i zadjeni osmijeh kao vodiča.
Susrešćeš odrasliju sebe , zasigurno hoćeš.
Sve dok koračaš.
Korak po korak.
Naprijed...

...šapućem sebi¨!

Jesen i prve kiše su počele. Nisam ljubitelj ovog godišnjeg doba zbog tmurnosti i nedostatka sunca ,te mokrih ulica i hladnoće. S druge strane,pak, uživam u vunenim džemperima i toplini sobe dok ulazim rumenih obraza. Vrijeme mi tako brzo prolazi da ne mogu sve da sustignem. Obavezno moram pronaći kakav planer kako bih uspjela na vrijeme sve završiti jer mrzim kašnjenja.
Osjetim tu uspavanost koja se svakog septembra javlja. Uljuljanost i želju za čajem i toplinom. Već par mjeseci nisam uspjela pročitati nikakvu knjigu. Ljeto mi je bilo uistinu prebukirano i bila sam aktivna cijeli dan. Neki dan sam pokušala čitati knjigu online,ali sve se svelo na par stranica i javljanjem boli u leđima. Volim knjigu ušuškati u dekicu skupa samnom i osjetiti kako me san obuzima a odolijevati mu i nestrpljivo čekati novu stranicu.
Volim i suhe kolače i miris cimeta. Jedvo čekam slobodan dan i kuhinju.
Kako god, zasigurno se moram aktivirati i više motivisati kako bih dala maksimum od sebe a ujedno i bolje isplanirala i imala vremena kako za posao,tako i za dobru knjigu ,prijatelje i porodicu.
Što vas motiviše i kako kvalitetno rasporedite vrijeme?

"Ne treba mi da čujem glas i riječi 'volim te'
to može mrva svaka među nama.
Što Si me uputio, i prsa moja prostranim učinio,
dovoljno je.
Ljubav je..." ♡
(Ammara Šabić)

Danas emocije čine svoje pa zaplakah na telefonski poziv djeda, razmišljajući koliko mi je dragi Bog blagodati podario, čitajući tekst mame koja ne može da ima bebu, čuvši tatin glas na telefonu saznanjem da će roditelji ovaj Bajram biti daleko od mene .... i gledajući video o brižnosti nogometaša (iako nogomet ne volim),
I ne,nije tuga,
pomiješane su sa smiješkom,
čudnom radošću,
zahvalnošću...
Emocije u punom jeku i huku!

Mubarek vam i ovaj divni dan ramazana ,uz topli vjetar i oblačno nebo..

Moj nacin sanjarenja i bijega u svoje tisine !

Jutro je započelo kišom i saznanjem da moram biti za 15 minuta na poslu, pa nisam ni stigla da sanjarim putem i dodirnem usput ruzu ili drugi cvijet u dvoristima ulice kojom prolazim.
Napolju gužva i žurba, mokre cipelice i bol u glavi.
Žurila sam ne obraćajući pažnju na stvari oko mene a toliko volim da gledam jutarnji raskoš boja i duge zrake sunca.

Vraćajući se s posla kući i razmišljajući što mi je prvo raditi kada stignem u stan ugledah njen auto.
Starija gospođa,na prvi pogled oličje strogoće a pri izgovoru privh riječi okean topline i ljepote.
Već nekoliko dana sam je tražila i navraćala zbog knjige koja mi je nužno bila potrebna ali smo se svaki put mimoišle.

Ići sad ili pak navratiti sutra?
Dvoumila sam se putem i odgađala ali se već nađoh pred vratima njene kancelarije te sa nekim teškim uzdahom pokucah odlučno.
Osmijeh me ugrija odmah pri otvoru vrata i zvonki glasić :"Dobrodošla dušo!"
Razgovarale smo svega jedan put ,tokom moje potrage za stažiranjem i njene želje da mi pomogne budući da smo iste struke.
Prenese mi more toplih riječi moje direktorice a osmijeh zablista i na mom licu slušajući da ipak i drugi vjeruju u mene.
Knjigu ne nađoh jer je nije imala ali zato otvori ormarić i svu svoju stručnu literaturu pokloni meni.
Ostadoh zatečena i u početku i ne shvatih da je poklon nego počeh gledati koju bih mogla kopirati i kada da joj vratim knjige.
Opet me dotaknu toplina riječi i želja da mi pokloni sve knjige.
Inace,naći knjigu za moju struku je jako teško i tokom studiranja smo imali bezbroj skripta koje su se vremenom i posuđivanjem zagubile a mi ostali cijele 4 godine i dalji rad zakinuti za mogućnošću čitanja prave knjige a ne skripte u kojima je bila kojekakva teorija a sve ono što se dotiče praksa je u mnogome izostajalo.
Dugo sam sjedila i tragala po susjednim državama knjige ali kako su stara izdanja već odavno van štampanja ,jednim dijelom sam tugovala što za svaki problemčić moram otvarati teške torbe i tražiti među listovima ono što mi treba.
Ispratila me uz osmijeh i želje da što prije pronađem stalni posao i ne izgubim nikada blagost i ljepotu ophođenja.
Opet se nađoh na kiši i hladnom pločniku ,mokrim cipelicama i punim rukama knjiga.
Težinu nisam ni osjetila dok ne uletih u stan sa poklonom i upitnim pogledom moga muža.
Smjestih ih odmah u policu i vidjeh dok sam prelistavala brojne posvete njoj od profesora ,prijateljica, divnim citata i motivacija .
Stvarno ne znam kako da se zahvalim za tako divan gest , jer pokloniti nekome sve te uspomene ,odvajanja novca za knjige i ukrasa polica je stvarno za mene nešto divno.
Jedna orhideja sa nježnim cvjetovima ,čokolada i zahvalnica sa mnogo topline će makar djelić moći reći hvala.

Sjetih se sinoć čestog pisanja o razonraznim željicama ovdje na blogu pa se duboko zamislih kako kročih u puteve koji me odvedoše u nepoznanice ali sa jednako ( rekla bih čak i ljepšim) ishodom od očekivanog.
Dani mi tako jure da su već 4 mjeseca na poslu prošla u jako ugodnoj i lijepoj atmosferi. Druženje sa djecom , uistinu, zahtijeva toliko energije da kući dođem mnogo iscrpljena i sanjam o dekici i caju u tišini stana već u podne.
Otkrivam sebe i svoje kapacitete i mnogo me raduju saznanja o ljepoti koji mogu usvojiti od drugih i reflektovati ka njima. Koliko god ljuti bili, shvatila sam ipak da je najljepše okrenuti se i ne dopustiti valu osjećaja,koji usput i nisi tako lijepi,da unište prijateljstva ili odnose. Riječ koja je puštena povratka nema ,jednako kao krasota kad uvečer spustiš glavu na jastuk a znaš da tvoje riječi nikoga nisu porezale i natjerale na suze i plač.
Distanca je ono što pronalazim kao najbolje rješenje,bilo poslovno ili prijateljsko. Obaveze me toliko zaokupiraju da i nemam vremena žalositi se već svakih pola sata dočekati novo dijete sa osmijehom i voljom za igru.
Čineći tako utonem u san čim spustim glavu na jastuk a bude me prve zrake sunca naspavanu i sa odmorinim mislima i idejama koji su spremne samo za taj dan.
Saznati slučajno da neko mnogo cijeni vaš rad iako vam to lično ne kaže ,mnogo motiviše.


Opet sam se uvjerila da moja spoznaja onog što je dobro za mene se pokazala opet pogrešnom. Zgrade i dio naselja u kojem živimo nepunih mjesec dana se pokazao prava idila iako sam ih zaobilazila u širokom luku. Rano jutarnje sunce koje prvo posjeti naš prozor ,treperenje cvijeća na prozoru i igra njihovim sjenama po zidovima sobe svaki put me nasmiješe a sviranje klavira u stanu iznad našeg u toku pripremanja večere me odvede u divna sjećanja i neke davne priče sa dugim haljinama i toplim ,ugodnim domaćicama.
Došao je i mubarek mjesec koji još više doprinosi milosti i nježnosti naših duša dok zamišljamo malene nožice i čupavu kosicu koje trčkaraju stanom. Ponesite želju u dovama ka Onome koji najljepse daruje insana i mubarek vam topli ramazanski dani,namirisani toplim somunima i ukrašeni porodicama okupljenim za istim stolom ...

Dani i sedmice mi u posljednje vrijeme tako brzo prolaze. Pokušavam sve stići ali već pri kraju sedmice se uhvatim da sam mnogo umorna i da samo čekam trenutak da otključam stan i odmorim u potpunoj tišini.

Dijelim kancelariju sa kolegicom koja radi potpuno različit posao od mene i na njenoj strani je konstantna gužva odraslih ,dok je moj kutak uvijek pun dječice.
Prvi dan sam mislila da će to biti potpuno neizvodljivo medjutim toliko dobro fukcionišemo da mi je i samoj teško povjerovati.
Jučer me mnogo obradovao poziv ,budući da zbog gripe nisam mogla otići na posao.
Inače, taj dan je rezervisan za dječicu koja žive izvan grada i koju posjećujem jednom sedmično.
Iako su dobili poziv od kolegice iz kancelarije da nisam došla zbog gripe ipak su zvali i čekali da nisam slučajno imala nekih problema u putovanju budući da sam početnik i još uvijek nesigurna a put je prilično zahtjevan do škole.

Koliko god zvučalo poznato ,sitnice zaista usrećuju čovjeka.
Neki dan,tokom pauze, u razgovoru mi kolegica saopšti da je vršeno jedno istraživanje u Africi gdje su majkama pokazivane slike majki i beba iz Europe. Majke iz Afrike su ostale u čudu kada su vidjele da bebe spavaju same,odvojene od majke ,ponekad čak i u drugoj prostoriji. Za njih je mnogo bitno i važno i da je beba stalno uz majku,te iz stavljaju u povez na leđima kako bi beba uvijek mogla osjetiti i biti uz majku. S druge strane, majke iz Europe su vjerovatno teško pojmile njihovo shvaćanje bliskosti djeteta.
Kada se pogledaju bebice i jedne i druge majke obe su srećne.
Navela me ova njena priča na razmišljanje koliko smo skloni da osuđujemo druge, da upoređujemo i mjerimo sreću na osnovu nekog drugog?
Svako od nas je srećan na svoj način, dok jedne veseli šareno cvijeće i behar na granama drugi sanjaju o pahuljama i pljusku kiše.
Upoznajmo sami sebe,otkrijmo svaki dan što nas veseli,smiruje,čini da se bolje i ljepše osjećamo.
A obradovati druge čistom,iskrenom riječju zasigurno će nam svima podariti smješak na lice.
Vikend je tu, nastojim da se što bolje upoznam i poboljšam svaki dan.
Ne trosimo vrijeme uzalud,u pokretu je i rješenje.
Za početak ,budiću zahvalna Milostivomem, beskrajno zahvalna .