Sanjarenje

Raširimo srca i dopustimo da dove lepršaju Gospodaru Svome.. Mali kutak u kojem oslobodih pero i pretapam halove svakodnevne. Sloboda puštanja slova na ovu virtuelnu hartiju, Predah od sebe same i vječita zahvala Milostivome :)

09.06.2016.

*Zaklopi oči i osjeti Milost beskrajnu *

08.06.2016.

*Dan za danom*


Sjetih se sinoć čestog pisanja o razonraznim željicama ovdje na blogu pa se duboko zamislih kako kročih u puteve koji me odvedoše u nepoznanice ali sa jednako ( rekla bih čak i ljepšim) ishodom od očekivanog.
Dani mi tako jure da su već 4 mjeseca na poslu prošla u jako ugodnoj i lijepoj atmosferi. Druženje sa djecom , uistinu, zahtijeva toliko energije da kući dođem mnogo iscrpljena i sanjam o dekici i caju u tišini stana već u podne.
Otkrivam sebe i svoje kapacitete i mnogo me raduju saznanja o ljepoti koji mogu usvojiti od drugih i reflektovati ka njima. Koliko god ljuti bili, shvatila sam ipak da je najljepše okrenuti se i ne dopustiti valu osjećaja,koji usput i nisi tako lijepi,da unište prijateljstva ili odnose. Riječ koja je puštena povratka nema ,jednako kao krasota kad uvečer spustiš glavu na jastuk a znaš da tvoje riječi nikoga nisu porezale i natjerale na suze i plač.
Distanca je ono što pronalazim kao najbolje rješenje,bilo poslovno ili prijateljsko. Obaveze me toliko zaokupiraju da i nemam vremena žalositi se već svakih pola sata dočekati novo dijete sa osmijehom i voljom za igru.
Čineći tako utonem u san čim spustim glavu na jastuk a bude me prve zrake sunca naspavanu i sa odmorinim mislima i idejama koji su spremne samo za taj dan.
Saznati slučajno da neko mnogo cijeni vaš rad iako vam to lično ne kaže ,mnogo motiviše.


Opet sam se uvjerila da moja spoznaja onog što je dobro za mene se pokazala opet pogrešnom. Zgrade i dio naselja u kojem živimo nepunih mjesec dana se pokazao prava idila iako sam ih zaobilazila u širokom luku. Rano jutarnje sunce koje prvo posjeti naš prozor ,treperenje cvijeća na prozoru i igra njihovim sjenama po zidovima sobe svaki put me nasmiješe a sviranje klavira u stanu iznad našeg u toku pripremanja večere me odvede u divna sjećanja i neke davne priče sa dugim haljinama i toplim ,ugodnim domaćicama.
Došao je i mubarek mjesec koji još više doprinosi milosti i nježnosti naših duša dok zamišljamo malene nožice i čupavu kosicu koje trčkaraju stanom. Ponesite želju u dovama ka Onome koji najljepse daruje insana i mubarek vam topli ramazanski dani,namirisani toplim somunima i ukrašeni porodicama okupljenim za istim stolom ...

08.04.2016.

*Dani u prolazu*


Dani i sedmice mi u posljednje vrijeme tako brzo prolaze. Pokušavam sve stići ali već pri kraju sedmice se uhvatim da sam mnogo umorna i da samo čekam trenutak da otključam stan i odmorim u potpunoj tišini.

Dijelim kancelariju sa kolegicom koja radi potpuno različit posao od mene i na njenoj strani je konstantna gužva odraslih ,dok je moj kutak uvijek pun dječice.
Prvi dan sam mislila da će to biti potpuno neizvodljivo medjutim toliko dobro fukcionišemo da mi je i samoj teško povjerovati.
Jučer me mnogo obradovao poziv ,budući da zbog gripe nisam mogla otići na posao.
Inače, taj dan je rezervisan za dječicu koja žive izvan grada i koju posjećujem jednom sedmično.
Iako su dobili poziv od kolegice iz kancelarije da nisam došla zbog gripe ipak su zvali i čekali da nisam slučajno imala nekih problema u putovanju budući da sam početnik i još uvijek nesigurna a put je prilično zahtjevan do škole.

Koliko god zvučalo poznato ,sitnice zaista usrećuju čovjeka.
Neki dan,tokom pauze, u razgovoru mi kolegica saopšti da je vršeno jedno istraživanje u Africi gdje su majkama pokazivane slike majki i beba iz Europe. Majke iz Afrike su ostale u čudu kada su vidjele da bebe spavaju same,odvojene od majke ,ponekad čak i u drugoj prostoriji. Za njih je mnogo bitno i važno i da je beba stalno uz majku,te iz stavljaju u povez na leđima kako bi beba uvijek mogla osjetiti i biti uz majku. S druge strane, majke iz Europe su vjerovatno teško pojmile njihovo shvaćanje bliskosti djeteta.
Kada se pogledaju bebice i jedne i druge majke obe su srećne.
Navela me ova njena priča na razmišljanje koliko smo skloni da osuđujemo druge, da upoređujemo i mjerimo sreću na osnovu nekog drugog?
Svako od nas je srećan na svoj način, dok jedne veseli šareno cvijeće i behar na granama drugi sanjaju o pahuljama i pljusku kiše.
Upoznajmo sami sebe,otkrijmo svaki dan što nas veseli,smiruje,čini da se bolje i ljepše osjećamo.
A obradovati druge čistom,iskrenom riječju zasigurno će nam svima podariti smješak na lice.
Vikend je tu, nastojim da se što bolje upoznam i poboljšam svaki dan.
Ne trosimo vrijeme uzalud,u pokretu je i rješenje.
Za početak ,budiću zahvalna Milostivomem, beskrajno zahvalna .

23.03.2016.

*Odraz mene u prošlim danima *


Djeca su, uistinu ,odmor od svega ružnog,tmurnog, turobnog.
Od kako sam počela raditi tek uviđam koliko je to zapravo istina.
Iako budem umorna, nanaspavana noseći torbu punu knjiga dovoljno je da zavirim u svoj kutak za rad i ugledam osmijeh djeteta koje me čeka.
Ne osjećaš nelagodu, dosadu ili želju što prije izići već mi vrijeme toliko brzo proleti da se svaki put upitam :"Kad prije ?!"

Svaki čovjek ima potrebu da privređuje, bude koristan i od pomoći. To nas motiviše i daje snagu kada iscrpljeni dođemo sa posla i pomislimo da nas sutra opet sve čeka.
Kada nemaš posao ,nemaš ni uvid u svoje znanje i talenat ,nego se uvlače sve one sumnje da i nisi tako dobar, da svi znaju mnogo bolje od tebe. Ali ,dovoljno je da dobiješ tu jednu šansu i ponovo da zablistaš.
Nedavno sam imala i svoje prvo javno obraćanje.
Kada pomislim kako sam povučena bila prije par godina ,shvaćam da sam napredovala pa čak i onda kada nisam imala posao i pogledom prepunim čežnje gledala na svoje potencijalno mjesto.
Osjetim kako konačno mogu reći da imam znanje, da mogu biti jednako uspješna kao i drugi.
Samo se ne smijem predati,nikada!
Insan je stvoren da se trudi,stremi ka boljem obavijen samopouzdanjem!
Skupljam dlanove i molim Najmilostivijeg da me ukrasim divnim saburom i podari zahvlanost na svim prilikama i neprilikama!
Uče me mnogo ..
Elhamdulillahi...

28.02.2016.

*Dani u prolazu na putu su ka sreći*


Dani su tako nepredvidivi. Dok čitam napisane želje prije par mjeseci uvidim da je moj put krenuo u potpuno drugom pravcu, o kojem nisam ni sanjala a koji se pokazao mnogo ljepši.
I opet shvatim da je najbolje prepustiti se sudbini i ne dozvoliti strahu da iziđe svaki put kada se planovi iznenada promjene.
Kada ustanes i dobijes posao,ne onakav o kakvom si noc prije mastao ,ali jednako lijep i šaren ,obojen dječijim glasovima.
Zapitaš se da li je ona prije želja zapravo i bila želja,jer stvarnost izgleda drugačije ali jednako čarobno!

Nisam ni sanjala da ću svoje prvo radno iskustvo započeti u školi pokraj rijeke,pored velikih usnulih borova i mnoštvom drvenih klupa.
Slušati topot malih nožica prvačića dok jure da zauzmu svoje mjesto i poljube učiteljicu.

Zaboravila sam kako je divno moći pomoći svakom od njih,dopustiti im da se otvore i slušati vesele priče kojima nema kraja.
Zaboravila sam kako je lijepo kada te neko od njih iznenada zagrli jer je pronasao nekoga ko će mu pomoći.
Zahvalna sam !!
Beskrajno zahvalna.
I mnogo uplašena.
Ali, znam ,sve će, ako Bog da, kroz par mjeseci izgledati jednostavno i straha neće biti, već samo motivacija da dalje nastavim.

Ne želim razmišljati unaprijed,kako god, nakon ovih 6 mjeseci ispred mene nosiću osjećaj ponosa i ljepote svoje struke.
Znaću da sam uspjela kada ponovo dobijem zagrljaj iznenada i snažni stisak ruke.
Djeca su jedna od mirisnih dzennetskih cvjetova , i uistinu je tako. Oduševljena sam njihovim osmijesima,željama i pričama.
I samo želim stopiti se u miru kuće,dok umorna dolazim u stan,tražeći dekicu i osmijeh za san.

14.02.2016.

Iznova i iznova...

"Snagu, iskustvo i samopouzdanje skupljaš svaki put kad zastaneš i pogledaš strahu u lice."

10.02.2016.

Pozeljela...


Ovaj mali kutak sagradjen od mnostva rijeci ,misli i snova.
Snovi se ostvaruju i ne dopustaju mi mnostvo slobodnog vremena ali rado ih ,ako Bog da ,uskoro spustim na ovu virtualnu hartiju.

27.12.2015.

30 Days Blog Challenge - Dan 13 i 14


*Opisi pogled kroz u tvome danasnjem danu. Jos bolje fotografisi to*.

Buduci da ce ovaj post biti kraci a i kako zaostajem sa pisanjem bloga spojicu ova dva dana izazova.

Kako je noc ,slikanje nije moguce,a i pogled nije tako zadivljujuci.
Nas dnevni boravak u kojem najvise vremena i provodim ima mnogo prozora i dosta svjetlosti sto narocito volim.
Kuca je malo izdignuta na blagu uzbrdicu pa sunce prvo nas obasja i narocito me raznijeze prve zrake dok se poigravaju po zidovima.
Mislim da najljepsi pogled imaju zadnji prozori koji prikazuju mnostvo zelenila i cvijeca komsijskih krosnji i cvijeca ,a i mali dio rijeke se moze uhvatiti krajickom oka.
Mali putic koji vodi do obala rijeke, i 4 kuce u redu oivcene sa brdovitim uzvisenjem sa suprotne obale rijeke.
Drugi prozori pak imaju pogled u kucu preko puta mene i ne zaokupljaju nimalo moju paznju.
Kroz zadnje je prikaz ceste ,uzurbanih prolaznika i glavnog puta.
Danas, uistinu, nemam inspiracije za pisanje. Bas se cudno osjecam i mnogo mi misli lutaju pa se nadam da ce Selina zazmuriti na ovaj moj djeciji rad .


Kada bi imao priliku da drugima oko sebe kazes nesto lijepo, kome bi rekao i sta ? Najmanje tri osobe.

Osobama koje mi znace i koje su oko mene znaju i cesto im na razne nacine pokazujem koliko mi znace pa bih ove rijeci uputila osobama koji su mi neznanci.
Starom djedu ili nani koliko su hrabri i jaki ,dok mi pricaju o svome trudu i zrtvovanju tokom zivota. I da,vjerovatno i njihova djeca to znaju i cijene ali i imaju svoje porodice i jure poput njih za zivotom.
Rekla ih djevojcicama da se vole,beskrajno vole i da je svaka ponaosob lijepa,posebna. Uvidjece to kad odraste i postane svjesna da ljepota izvire iz blistavog pogleda i cistog srca i da ce i njih neko voljeti,beskrajno voljeti jer nekome smo uvijek ona posebna osoba.
Najdraza.
Svakoj uplakanoj majci bih obrisala suzu i rekla da je najbolja mama jer daje svoj maksimum. Nema potrebe za poredjenjem kada je majcinstvo obavijeno ljubavlju i samo ljubavlju se iskazuje .
Nasmijesi se,sklopi oci i osjeti treperenje osmijeha na usnama.

26.12.2015.

30 Days Blog Challenge - Dan 12


*Kako mislis da ces se promijeniti za 5 godina?*


Promjene su neminovne .
Kroz iskustva i razna iskusenja covjek dobija nove poglede na stvari,osobe,trenutke.
Potiskuje naivnost i pokazuje zrelost.
Ucis i ucis!
Neprestano,iznova,svaki dan!
Mislim da po pitanju promjene nekih stvari jednostavno uvijek zakazem,bas kao i danas. Ne mogu da shvatim pojedine ljude.
I nikada necu!
Mislim da cu za 5 godina,ako Bog da,mnogo jasnije vijei stvari i maknuti ruzicaste naocale. Postati opreznija i dalje se boriti za sebe.
Ipak,to ce povuci i druge stvari za sobom kao sto su zatvorenost i velika opreznost sa ljudima.
Iako,uvijek mislim da cu postici ovaj cilj ,na kraju opet ostanem u suzama,zaprepastena ljudskom zlobom ,sebicnoscu,mitom,korupciom.
Kako nase drustvo tone u sve negativnije dubine .
Vise ne planiram,jer ipak na kraju bude onako kako je sudjeno.
Dovim da za 5 godina dobijem najljepsi naziv a to je mama,od strane dva ili tri djecija glasica.
Za ostalo samo molim da me ljudska zloba,pohlepa i negativnost u dubokom luku zaobidju.
Amin.



"...niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću i uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom, pa i kad bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac."

19.12.2015.

30 Days Blog Challenge - dan 11

* Koji ti je omiljeni dio dana i zašto? Opiši.*

Moj omiljeni dio dana je sam izlaska sunca.
Trenutak kada se kroz tamne oblake provlace zlatne zrake sunca.
Ocaravajuce !
Dok sam studirala,imala sam divan pogled i nebo se tako lijepo vidjelo ,pa bih nakon klanjanja sabah namaza ,otvorila prozor i cekala prve zrak na obzorju.
Vjetric bih lagano puhao i nosio zavjese u polukrug a ja bih stavila lice u dlanove i sa potpunom smirenoscu uzivala u tisini zore i izlaska sunca.
Toliko boja se pomijesa i svjedocis prelijepom trenutku radjanja novog jutra i poklona od 24 sata.
Pozeljela sam ta jutra,buduci da sada i nemam tako lijep pogled ka nebu .
Mislim da cu iduce jutro,ako Bog da sacekati trenutak na prozoru.
Nekad kada vam san ne dolazi na oci ,otvorite prozor ,umotajte se u toplu dekicu i promatrajte savrsen sklad na nebu .


Noviji postovi | Stariji postovi

Sanjarenje



Vječito sanjiva i maštom ogrnuta


Koračam dunjalukom.


Zadovoljna.


Što robinja Njegova sam.


Na sedždi radosna,


pred nevoljom strpljiva.


Srećna.


Smirena pod velom mojim.


Nježnim,pahuljastim a ujedno nepromočivim zlim očima.


Tužna kad srce poklekne pred isušenjima brojnim.


Jača postajem- svakim damarom što ime zbori Njegovo.


Oslobođena.


Voljena jer izbor Njegov bijah samo Njega da dozivam .


Elhamdulillah!

Neko iz djetinjstva ponese samo uspomene a neko sačuva u očima, ušima, u srcu još malo one radoznalosti i nemira pa umije da se igra i raduje malim stvarima...
MOJI FAVORITI

Duse u prolazu
34943

Powered by Blogger.ba